Oduvek sam moj odnos prema Newcastle Unitedu posmatrao, kao odnos prema devojci koju volim.

Šta da vam kažem, bila je to ljubav na prvi pogled. Zaljubio sam se u taj klub zbog boje dresova, napadačke igre, igrača kao što su Andy Cole, Les Ferdinand, Alan Shearer. Traje ta ljubav, evo bezmalo, dvadeset i kusur godina.

Svega je tu bilo. Baš kao u pravoj vezi sa devojkom. Nekad je ljubav bila uzvraćena a nekada ne. Imali smo moj Newcastle United i ja i uspeha i padova u toj vezi. Voleli se uzajamno veoma mnogo kroz napade na titulu u Premier League, kroz Champions League, kroz Uefa Cup (Europa League) i mrzeli se kroz ispadanje iz Premier League, kroz blamaže od Stevenaga, Brightona, sunderlanda, Liverpoola, Manchester Uniteda.

Eh, kad se samo setim kako mi je moj Newcastle United uzdahe mamio, kada je punio mreže svojih protivnika i igrao lep fudbal pod Keeganom od 1992. do 1997. godine i pod Sir Bobby Robsonom od 1999. do 2004. godine. Kako sam ga tada samo voleo.

A danas? Osećam se kao da me je devojka ostavila. Kao kad te devojka izneveri i prevari sa najvećim gubitnikom u gradu, kojeg smo zajedno ogovarali.

Osećam da i moj Newcastle United mene još uvek voli ali onako, kao ljubav iz dosade, iz navike, onako reda radi.

Znate za onaj osećaj, kada vas devojka napusti a vi je još uvek volite i onda je vidite u gradu? Još je volite i nadate se, da će vam se ona vratiti.

Tako i ja i moja ljubav prema Newcastle Unitedu. Tu je ta ljubav, u srcu je, volim ga, ali moj Newcastle United je trenutno otišao od mene. Izneverio me je, ostavio me, napustio.

Ja još uvek čekam da se moj Newcastle United vrati meni, da se vrati na staze stare slave, kako bih ga ponovo neizmerno, bezrezervno, onako dečački ludo voleo, jer ovo stanje sada je patnja, tiho umiranje...